o politici na zapovijed

12.11.2007., ponedjeljak

intimni odnosi crkve i politike

'Ako crkva želi vlast, izgubit će kredibilitet' (biskup Srakić, Jutrnji list 11.11.2007)
Netko se sjetio napokon. U duhu teme: ALELUJA.
Nisu mi potpuno jasni intimni odnosi političara i crkve i ne usudim se ulaziti u to, ali uzimam za pravo da trenutne aktualnosti prokomentiram iz perspektive jednog običnog člane vjerske zajednice. Istina je da crkva ne može opstati ako joj država ne osigura minimum za život i to je u redu jer je poznata vjerska orijentacija velike većine naših državljana. Istina je također, da kako bi bila bliža svojim vjernicima, crkva mora prilagoditi s poruke svjetovnim prilikama i svećenici kao duhovni pastiri moraju podsjećati članove svoje crkve na moralne vrijednosti. Ipak kada se u tome pretjera i kad se crkva veže uz vlast ili još gore uz stranku tada ona gubi svoju neovisnost i gubi svevremenost. Gubi svoju transcedentnu dimenziju zbog koje su uvijek sve duhovne zajednice imale jednu određenu mističnost i nedodirljivost. Dijmenziju zbog koje su članovi svih vjerskih zajednica , ma koliko trenutne svjetnovne prilike bile nesređene teške i besmislene, uvijek mogli pronaći snagu i duhovni mir. Crkva sve više zaboravlja da time što želi zavladati svim segmentima društvene zajednice sve više gubi svoju posebnost, postaje jednaka onima koje kritizira i najgore od svega radi suprotno onim načelima koje podržava tj, negira poruke koje svećenici svake nedjelje izvlače, ni manje ni više, nego iz Svetog pisma. Čini mi se da problem iz dana u dan raste jer najmanje je stvar u tome što vjernike i crkvu netko kritizira i naziva lcemjerima, ali je daleko veće pitanje zašto sami vjernici ne nalaze u svojim crkvama ono što traže. Slične sam teme znala zapodjenuti s vršnjacima s kojima sam zajedno išla na vjeronuk, primala sakramente i s kojima svake nedjelje poslije mise ispijam kave. Većina se slaže da tolika agresivnost crkve samo šteti statusu vjernika. Ljudi dolaze u crkvu pronaći mir koji ne mogu naći u svakodnevnom životu, dolaze čuti riječi pouke i ohrabrenja. Dolaze možda pobjeći od svakodnevnice i ponekad se uvjeriti da u ovom svijetu još uvijek postoje oni, članovi, koji vjeruju u moralne i etičke vrijednosti, kojima nije sve u materijalnom interesu.Žele se iznova uvjeriti da postoje oni koji ne mrze ili se barem trude biti tolerantni. No što kad vođe te zajednice čine suprotno? Što kad uzimaju novac i provode politički kampanju i kad, ne da ne pokazuju toleranciju, nego šire govor mržnje. Što kad oni pogaze pouku Biblije koja kaže kako će se onaj tko se ponizi uzvisiti? Gubi li onda to sve smisao? Sretna sam što još vjerujem da ipak sve skupa još ima smisla, da crkva kao institucija nije do srži iskvarena jer bez nje nema ni vjere, ali sam jednako tako tužna što očito glavnu riječ imaju krivi ljudi ili ljudi s iskrivljenim uvjerenjima. Jer takvi samo štete cijeloj vjerskoj zajednici i zbog takvih se često nađem u onoj skupini koja se naziva licemjerima. Nisu svi kršćani dobri i moralni, niti su svi koji to nisu zli i nemoralni. Ali nisu ni svi kršćani licemjeri. Međutim kad predstavnici zajednice rade krivo, onda se na temelju njih sudi svima. Kad pčnu crkvu pretvarati u još jednu političku stranku i li svjetovnu organizaciju uništavaju njene temelje i vjeru prikazuju plitkom, gaze sve filozofske rasprave koje se skrivaju u knjigama i svoju filozofiju svode na rspravu o politici i seksualnom odgoju čime tjeraju ljude iz crkve i izlažu ruglu sebe i zajednicu koje su predstavnici.

- 12:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

čovjek koji je jeo slanac

Čini se kako bi trebalo prestati proizvoditi mobitele s kamerama jer očito nema drugog načina da cirkus samozvanog građanskog novinrstva prestane. Novinari su se oduvijeksmatrali nižom vrstom, slugama države i sl. ali od njih se ipak tražila barem doza zdravog razuma i određena odgovornost. Sada su, čini se, taj zdrav razum, u trci za novcem, izgubili sami urednici. Da bi se kupio mobitel ne prolazi se nikakav test ineligencije, a da bi se njime nekoga fotografiralo i optužilo u novinama, ne da ne moraš imati ni trunku zdravog razuma, nego još dobiješ 100kn. I sve to ne bi bilo tako loše da postoji selekcija vijesti. Ovako se sve pretvara u kaos. Isfrustrirani, nezadovoljni, gladni, ili neispavani pojedinci svoje probleme pokušavaju riješiti pribijajući na stup srama one, koji nemaju nikakve veze s izvorom njihove frustracije. A, ljudi su razmaženi i strogi perfekcionisti kad ocjenjuju rad drugoga, što više dobiju bit će još više sitničavi.
Svaki dan vozim se zagrebačkim autobusima kojima uistinu ne nalazim zamjerku (ne sudim sve autobuse govorim o liniji kojom ja putujem). Novi su prostrani topli i što najviše čudi, unatoč gužvama, stižu iznenađujuće točno na svoja odredišta. I onda se nađu veseljaci koji se ne sjete pogledati red vožnje već čekaju autobuse u krivo vrijeme pa proklinju i državu i vozača i policiju i škole jer…dolazimo do izvora problema, sin joj ne može ispraviti jedinicu iz matematike i zato je normalno kriva država.
Sve je to bilo u redu dok takvi nisu dobili priliku i da javno jadikuju. Pa, u novinama izađe slika vozača tramvaja, koji je kriv jer, dok vozi jede slanac. Blago nama kad se pomirimo sa svim nesrećama na cesti, kad zažmirimo na sve one koji voze pijani i koji ceste u naseljima koriste kako bi testirali koji je maximum tatinog poklona i kad za sve to okrivimo čovjeka koji jede slanac. Koliko se sjećam, instruktor vožnje učio me da dok vozim ne smijem biti neispavana, bolesna, pod utjecajem opijata, da za vrijeme vožnje ne smijem pričati na mobitel, ali nikakvu hranu i piće nije spominjao. I ne samo to, nego je jedna od važnih lekcija bila i ta da, ukoliko se osoba nađe na mjestu prometne nesreće, zkonom je dužna pružiti pomoć stradalom ili pozvati liječnika.
Kada je, ne tako davno, malda maturantica teško ozlijeđena naletom tramvaja sretni vlasnici mobitela nisu se sjetili te lekcije iz autoškole i pozvali pomoć već su prvo 10-ak minuta posvetili 'fotkanju'- jer ipak, sto kuna je sto kuna. Stoga se čini, da je više kriv onaj iz kamera ovaj mobitela nego gospodin koji je jeo slanac. Ne želim reći da treba na sve zažmiriti, ali očito je da ovakvi slučajevi ne rješavaju ništa već jedino mogu nštetiti jednoj osobi. Time se građanima daje prividni utjecaj i ispušni ventil za nihove frustracije te oni zaboravljaju da za njihove probleme nisu krivi gladni vozači tramvaja. Kada se pokuša raskrinkati nekoga čiji postupci uistinu nanose štetu društvu tad se u pravilu događa da, uvjerili smo se više puta, biv okrivljen i kažnjen onaj tko pokušava ukazati na problem. Zato ljudi, kad već nema selekcije vijesti, ili ukinimo mobitele ili pustimo ljude da jedu. I to ne samo slnce, neka pojedu nešto kaloričnije i popiju koju kavu. Zar nije bolje da su naši vozači siti i budni nego da ih za vrijeme vožnje uhvati slabostJ

- 12:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2007., petak

hrana u menzi otrovna

Evo kad gledam ovih par tekstova koje sam u trenucima nadahnuća podjelila s svekolikom publikom zaključujem da osim što baš nisu nešto stručni, osim što često fali tu i tamo koje slovo, a i pravopisnih grešaka ne manjka, ovdje se kritizira sve živo. I čovjek bi pomislio da je to loše. Međutim....nije. Sinulo mi je to baš danas dok sam čekala red u studentskoj menzi. Red je bio jaaako dugačak, a ja čekam čekam, čekam i čekam, Odjednom se dečko ispred mene okrene i kaže: Vidiš ti to opće je poznata glasina kako je hrana u menzi otrovna- a vidi koliki je red – sreća što je tako loša ili bar što se tako priča – jer da je bolja – nikad ne bismo dočekali i uvijek bi bili gladni.
Eto - zato je super što je sve ovako loše ili se bar tako priča. Jer da je bolje ili da se boljim smatra pa kamo bi sve to vodilo. Svi pričaju protiv zdravstva...redovi pred ambulantama beskrajni. Ni jedno radno mjesto ne valja, sve plaće male.....a opet sva radna mjesta zauzeta. Školstvo nikakvo, fakulteti zastarjeli, gradivo teško....a upisati srednju školu ili fakultet postalo najtežom zadaćom. O studentskim i učeničkim domovima da ne pričama....a za dobit mjesto u takvom uz vrhunski prosjek ocjena i par veza valja ti još platit i koju misu za Božju pomoć. ZATO TREBAMO BIT SRETNI – JER GOTOVO DA ŽIVIMO U IDEALNIM UVJETIMA – STVARI SE ODVIJAJU NAJBOLJE ŠTO MOGU – JER DA JE ITI MALO BOLJE CIJELI BI NAM SISTEM PROPAO.

- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.05.2007., četvrtak

policijska patrola

Jadni naši policajci. Kako oni uopće mogu obavljati svoj posao? Izgleda da zakoni postoje samo da bi postojali, a nikakvog učinka nemaju. Nakon što se ljudi poopijaju gotovo do alkoholne kome i onda luduju po cestama zakonodavci zabrane nula pet promila. I čemu to? Bože moj, pooštreni zakoni, nego što. Nije mene briga što sad nitko ne može piti, nego što nitko nije učinio ništa po pitanju alkohola i vožnje. Sigurno će onaj s preko 2 promila sada prestati piti – da ga je bilo briga onda ne bi ni prešao onih 0.5. Tako ispada da samo nastojimo promijenit statistike policijske intervencije, a ne rješavamo problem. Jednaka situacija je i s vožnjom u noći. Zbog čega se bez dvije godine iskustva ne može voziti od 23h do 5h. Zar se nesreće događaju samo u tom vremenu? Ako polazimo od vjerojatnosti da je tada sposobnost vozača snižena (pogotovo ako se ovdje aludira na mlade vozača koji izlaze noću) onda svaka čast – samo oni voze i u 20h navečer nakon što su cijeli dan po gradu. Ako se misli na to da noću ljudi divljački voze pa je time svaki sudionik promta u većoj opasnosti- nisu li onda mladi vozači u jednakoj opasnosti kao pješaci i ne bi li taj problem trebao rješavati malo drukčije- treba iznać načina da se i noću onemogući divlja vožnja u pijanom stanju, a ne se truditi skloniti sve sudionike prometa kako bi se nekome omogućilo da ispoljava svoj adrenalin. I onda opet paradkos. Kad već u 3 ujutro postane dosadno vani, kad moraš po nekoga na vlak u 4 ili slično.... što onda? Mladi vozač ostaje sjedit u autu slušat glazbu, spavat, šetat uokolo i poslje svega toga lijepo može sjest za volan i nakon što su dva dodatna sata čekanja doprinjela iscrpljenosti- početi voziti. Sve je po zakonu

Gomila je općih društvenih problema koje država ne zna riješit, a onda zadire u privatnost. Umjesto da makne drogu s ulice, bori se protiv pljački i silovanja uvede policijski sat za mlađe od 16 koji se nikako ne može poštivati uzme li se u obzir do kada traju brojne športske i slične vannastavne aktivnosti te populacije. Roditelj može biti osuđen kad podigne glas na dijete, a s druge strane, određenim ljudima supruga redovito pada niza stepenice.

I onda se policajci nalaze između bsmislenih zakona, kojima ni sami ne vide svrhu, logike i ljudi. A ljudi su često ono najgore. Koliko su se puta svi žalili na maturante koji misle kako je njihov posljednji dan srednje škole apokalipsa i uzimaju sebi za pravo svim građanima ometati život, uništavati imovinu - i državnu i privatnu. Kad bi svatko nakon završenog razreda, objavljivanja zaruka, zaposlenja, položenog ispita ili promaknuća na poslu slavio na takav način...gdje bi sve to skupa završilo. I onda kad policija intervenira svi se obruše na njih da kako su mogli tako prema dječici. Dječici koja su gotovo uništila pola grada i uznemirila sve prolaznike. Dakle, zakoni besmisleni, policija nevalja ni kad ih provodi ni kad ih ne provodi i kamo onda sve to vodi....?

Na kraju ne mogu ne napomenuti da i daleko razvijenije i starije države od naše imaju probleme s različitim paradoksima u svom funkcioniranju, tako da se uza sve ovo da lijepo živjeti, ali ne treba se tješiti lošim primjerom drugog, već se ugledati u njegove prednosti, uvidjeti svoje mane i pokušati ih riješiti- a ostali neka rješavaju svoje.

- 18:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2007., subota

trešnje, čišćenje i oružje

U nedostatku boljeg izgovora za ne-učenje odlučim malo preuredit ovu svoju dosadnu sobu. U pripremi pranja prozora nailazim na staru novinu i za oko mi zapinje članak kojeg sam vjerojatno ranije previdjela- a sad mi postaje zanimljiv (valjda je sve bolje od d e f i n i c i j a). PUCAO U DJEČAKA ZBOG TREŠANJA. Ej da ne povjeruješ. Pa što je to sad.... da nisu nešto jako poskupile? Ma nisu. Cijena i dalje stoji. Pa onda mora da sa starim nije sve u redu...puca u dijete radi trešnje. A opet, s druge strane – to je i normalno. Stari ljudi čuvaju te svoje plodove «k'o oči u glavi» pa i Mato Lovrak u nizu svojih romana piše o batinama koje su djeca dobivala zbog krađe voća...ali puška. To je već viša razina. I najtragičnije od svega - oružje je legalno posjedovao. Ma daj. A zašto? Piše li mu u dozvoli da je to za čuvanje voćnjaka ili što? Ubojstva u obitelji, nesretni slučajevi, pištolj opalio dok se djete igralo s njim... i još tisuće sličnih naslova svakodnevno u novinama, još mnoštvo izgubljenih života – a sve oružje legalno. I onda kad to postane uobičajena pojava što drgo očekivati. Pa nitko ne drži oružje da ga ima – vilicom se jede, češljem češlja, olovkom piše, oružjem se ubija i to je. Ne znam iz kojeg bi drugog razloga netko posjedovao oružje, ako mu nije za tu svrhu onda ga ne bi ni kupovao- može se za ukras imati i vazu. I kad daš starcu da umjesto batine kojom je prije prijetio djeci, sad koristi pušku što možeš očekivati. Uopće ne znam što će nam toliko oružja po kućama i tko to sve uopće legalizira. Za zaštitu? A što je onda s povjerenjem u policiju i pravosuđe. Ne šalje li nam onda time država poruku : Čuvajte se sami kako znate jer vas nema tko čuvati. Nameće se takav zaključak jer da nije tako, zakon ne bi tek tako omogućavao posjedovanje oružja. I na kraju ispada da je strašno kad netko nekog upuca iz ilegalnog oružja, ali ako je iz legalnog, nije baš dobro ali,,,. Znači li to da je ovome država dala dozvolu za ubijanje, pa se sad malo prevario pa je to ok? Normalno svakom se može dogodit. Ne znam, samo znam da kad me idući put mama utlači idejom da mi pošalje trešnje koje samo privlače horde mrava lako ću je se riješit tvrdnjom kako ih «se bolje klonit je su postale uzrokom oružanih obračuna» kao i miljijun drugih glupih razloga. Puno glupljih od trešanja.

- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2007., srijeda

prvi svibnja

ETO opet paradoks pa ovo je za umrijet od smijeha. Prvi svibnja...dan radnika.....obećanja....bit će bolje.............bit će više posla.....što god treba ........a kad tamo gledam tv i barba s ekrana kaže kako u Splitu nije bilo dovoljno graha .....hahahahaha.ni graha nema...ali glavno da su obećanja tu. Što reći nego – mali gaf.

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.04.2007., petak

FAKULTET NA PREGLEDU

POUKA POSTA: KAKO JEDNOSTAVNIM UPITNIKOM U TOPLINI SVOGA DOMA OBAVITI LIJEČNIČKI PREGLED!!!!!!!??????????

http://ajmmoseigratboga.blog.hr/
Priča o Noinoj varci na ovom blogu dobro me nasmijala, ali me rečenica «u ovoj je državi sve trulo pa čak i nevladine udruge» potakla da s vama podijelim nedavno iskustvo. Iskreno nisam baš veliki ljubitelj životinja i ne znam puno o radu udruga za očuvanje životinjskih prava, ali sam, s druge strane, malo sam veći ljubitelj ljudi, stoga me zabrinjava kad se ovakvi scenariji počnu odigravati u –«organizacijama za očuvanje zdravlja ljudi» Tada to osim ironično postaje tragično, a možda čak, da stvar dovedemo do karikature, i smrtno opasno.
Ne želim kazati da u našoj državi zdravstvo ne funkcionira jer o tome ne znam dovoljno da mogu suditi, ali problem je da, čak i kad se smognu sredstva za nekakvu zdravstvenu zaštitu, u nas očito ne postoji sustav koji bi zaštitio čovjeka od lijenog pojedinca koji «kupi lovu» i ne obavlja posao.
Dođoh tako na sistematski pregled (jer mi na faksu rekoše da bez tog indeks ne vrijedi), koji je trebala obaviti teta doktorica, koja je, valjda, za to dobila nekakve novce. Uđem u ordinaciju i ona me pita «Vidiš li», ja glupavo odgovaram «A šta to?» Mislim, uvijek su liječnici kad bi mi provjeravali vid pred mene stavljali nekakve brojke, slova, sličice koje bih trebala čitati (pa čak i na sistematskom). Ovoga puta nije bilo ničega, već uzrujana ona me gleda k'o da sam luda i ponovno pita »VIDIŠ LI». Tek mi sad u glavu dolazi da će se njena dijagnoza temeljiti na mom odgovoru pa kažem »aaaa...vidim» i ona lijepo upiše – VID UREDAN- Poslije me izvagala izmjerila i poslušala srce, izmjerila tlak, zaključila da je sve u redu i poslala me kući.
Odlično!!! Nekoliko mi je dana već bilo jako loše, oči me pekle dok sam čitala i sad me ona lijepo uvjerila da sam zdrava i ja umor pripišem prevelikom naporu, a kašalj alergiji dok se jedne večeri (tek dva-tri dana nakon) gotovo ne ugušim od kašlja.
Idućeg jutra (nakon niti minute pregleda) moja liječnica opće prakse zaključuje da sam vidno bolesna - pripisuje raznovrsne lijekove i antibiotike jer već 10-ak dana vučem nekakvu upalu grla koja već prijeti plućima. K tome mi još daje nekakve masti i kapljice za nadražene i crvene oči (to je bila alergija) .
I sad se ja mislim – pa pred 2 dana sam bila u doktora (na sistematskom) već očigledno i ozbiljno bolesna, a ta žena apsolutno ništa nije primjetila niti pregledala osim moje visine i težine – a netko joj je platio da odradi to. i kako onda očekivati da netko pomogne psu.
Ljudi, imam prijedlog ne mučite nas više da ustajemo na te sistematske (jedino što se može dogoditi vezano uz naše zdravlje je da navučemo nekakvu prehladu dok u ranu zoru bauljamo do ambulante) već kupite vagu na faksu mi ćemo se mjeriti i dajte nam ovakav upitnik:

VIDIŠ LI?
1) DA
2) NE

Više od toga zbilja nije potrebno- ne trebate uzalud trošiti novce bilo bi korisnije kad biste nam nam platili kavu.

Na kraju samo zahvaljujem nebesima što je moj liječnik opće prakse savjesniji od ovdje opisanog primjera inače bih brzo mogla završiti poput jadnog psića iz Noine varke.

- 16:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

novinari ili sluge?!

Ovaj moj ……. nemam pojma kako to nazvati – osvrt? malo (puno) kasni, ali pokušavam se iskupiti na tehničke razloge. Kad bolje razmislim ovo o čemu želim pisati i nije tako zastarjelo - vjerujem da su slične pojave česte, ali je ispalo tako da je ovog puta sve (slučajno) zabilježeno okom kamere i potiče pitanje tko je kriv? Novinar ili političar? Vjerojatno je činjenica što sam upravo taj dan na faksu s pola uha slušala nekakvo predavanje o nepovjerenju građana ili krizi javnog komuniciranja razlog što mi je ova situacija «zapela na oko».

Znate ono kad su novinari bojkotirali nekakvu sjednicu jer je nešto jako dugo kasnila. Da, ima dosta vremena da se to zbilo, ali prilog o tome me se toliko dojmio da jednostavno moram pisati… pa makar i sad. I tako naši političari nisu željeli početi raspravu, a novinari čekaju i čekaju…. i onda odu. Kad ovi vide što se zbiva zaključe kako bi trebalo dati nekakvu izjavu Istina je da ovi novinari moraju pisati za kruh i da će se pojaviti opet idući put, ali eto izbori su i tako… treba se praviti fin. Izađe dakle jedan nam dragi političar pred novinare i daje izjavu. Zbog novonastale situacije pred zgradom nije bilo vremena da se svi poslože i dogodilo da je snimatelj u kadar ulovio jednu novinarku s duge televizije, a da to nije bilo planirano. Ono što se zahvaljujući toj omaški moglo vidjeti je u najmanju ruku tužno.

Razgovor teče: ovaj političar se u ime svih kolega ispričava i zaključuje s «neće se više ponoviti», a ova ljepotica od novinarke se nasmije i kaže «obećavate?» i još mu zatrepće okicama i šali se kao da je sve super i kao da zaboravlja da se on ispričava zbog općeg odnosa političara spram novinara, a time i spram ljudi koji od njih očekuju informacije. On se smije, već polako odlazi i kroz smijeh kaže «Obećavam» i onda ( a to se jasno vidjelo jer je nastala zbrka i već su i neki snimatelji počeli upadati u kadar) on i ona umiru od smijeha kao da su upravo čuli najbolji vicu na svijetu.

ŠTO ONDA REĆI O KRIZI JAVNOG KOMUNICIRANJA. Nikako mi nije jasno što se tu zbiva ? Koja je to ženska s mikrofonom koja dozvoljava da je netko pušta čekati sat vremena i onda se još šali i umiljava. Kako se on može tako smijati u lice svim tim ljudima iz medija koji javnosti daju sliku o njemu i na kraju - kako se može smijati svim gledateljima?!? Mediji uvijek žele ostaviti dojam da su provokativni, za istinu itd. Eto, iza kamera koga briga za bilo što…. ta cura niti poštuje svoju struku, niti sebe, niti se uopće trudi da zaštiti interes javnoasti. Što je tome uzrok? Jesu li možda novinari uistinu onakvi kakvima ih se često smatra…. dosadni, neznalice, piskarala, neškolovani. Nadam se da to nije tako, da u medijima još ima ljudi koji traže da ih se poštuje (jer na kraju krajeva oni kreiraju sliku svijeta u glavama ljudi) Nadam se da još ima novinara koji se ne ulizuju i koji su spremni tražiti poštivanje- prije svega prema svojoj struci, prema sebi, a potom i prema ljudima za koje donose informacije. Nadam se da postoje novinari koji se ne ponašaju poput slugu jer jedino tada oni, a onda i svi mi koji ih slušamo i čitamo njihove tekstove možemo očekivati poštovanje. Jedino ako ti ljudi shvate koliko nam je bitno njihovo posredništvo, tek kad počnu tražiti konkretnu informaciju i konkretnu ispriku koja nije dvolična možemo pričati o javnom komuniciranju. Sigurna sam da ima i takvih. Takvih koji uče, znaju, poštuju sebe, koji su se trudili za svoj posao, vole ga i obavljaju kako treba i koji ga ne koriste kako bi došli u doticaj s državnim vođama i ulagivali se za neke sitne protekcije. Ali, dok god se ovakve situacije budu javljale takvi ljudi ne mogu steći povjerenje ni javnosti ni političara koje bi na neki način trebali kontrolirati, a ne ih puštati da im se rugaju na ovakav način.

- 15:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.03.2007., četvrtak

ČARI PREDIZBORNE KAMPANJE

ČARI PREDIZBORNE KAMPANJE
Ima li što ljepše od toga? Predizborna kampanja je razdoblje koje budi nadu i potiče naša očekivanja. Ljudi su u stalnom iščekivanju dana kad će im se ostvariti neka želja ( izgraditi ulica, pokloniti čokolada, kada će dobiti posao ili izravan upis na faks), a predizborna kampanja je upravo razdoblje ostvarenja naših želja( skoro poput Božića).

Tada naši političari postaju nekako darežljivi, napune ruksake bombona, čokolade, čak ponekad i igračaka i onda kreću u pohod. Posjećuju staračke domove, domove za nezbrinutu djecu i dječje vrtiće. U tom trenutku djeci, koja veselo sišu dobivene poslastice, postaje potpuno nebitno što će ih sutra netko iz ugledne obitelji moći pregaziti bjesnim automobilom ili što će im se, kad krenu u školu, svaki tjedan nekim čudom mijenjati udžbenici. I dok se dive novom medi kojeg je donijela ona prekrasna teta ili onaj striček koje nisu uspjeli ni promotriti kako treba jer su se (teta ili striček) morali slikati i snimati (ali nema veze bit će to sutra u svim novinama), sve brige postaju nebitne.

Za vrijeme političke kampanje političari pokazuju svoje najdublje osjećaje. Ponekad čak plaču i pred kamerama tako da nam više ni Marisol nije potrebna.

U razdoblju izbornih kampanja, sve se nekako dovede ured, pa premda je reforma rasterećenja školskih udžebenika malo zakazala jer djeca još vuku na leđima gomile informacija, a zbog hnos-a oni koji ne sjede na vrhu polukruga iskrive vrat i krivo prepisuju, za vrijeme izbora i to se riješi. Ok- ako već ne možemo smanjiti debljine knjiga, smanjit ćemo kriterije. Za vrijeme izbora nije više potrebno ni učiti. Dobit ćemo potvrde, podijelit će se i stipendije- svi će se lijepo upisati u srednje škole i na fakultete.
Nećemo više odlučivati na temelju tamo nekih ocjena i kriterije pa da djeca i mladi gube oči i krive leđa. eto! Politička kampanja štiti i naše zdravlje.

Moramo priznati da se (bez ironije) u vrijeme kampanje znaju izgraditi tu i tamo po koji vrtić, urediti bolnica i slično. Zna se urediti i koja ulica, a ako neki radovi malo zastanu pa izbori prođu prije dovršenja - nema veze. U tom slučaju uvijek nam ostaju kanali ispunjeni vodom u kojima tu i tamo možemo, ako malo skrenemo pozornost s ceste po kojoj hodamo, oprati noge (i to ponekad do struka) ili očistiti gume na automobilima( kasnije ih je malo teže izvući, ali u najgorem slučaju možemo čekati iduću kampanju pa će se i za to netko pobrinuti).

I na kraju, taj predivan dan.......IZBORI! To je dan koji povezuje ljude i uvodi sklad u obitelji. Na primjer, moja baka vam živi za te izbore. Djed, kojem stalno spočitava da je nikud ne vodi i da samo karta po gostionama uhvati je tada ispod ruke i njih dvoje uređeni, s kapicama, broševima, ulaštenim cipelama, u rano jutro odlaze na biralište kako bi se susreli s još mnoštvom svojih 80ogodišnjih prijatelja i zaokruživši željeni broj (osim ako nisu zaboravili naočale pa pogriješe) odlučuju o sudbini sebe i svoje djece i unučadi koji su još mladi pa se oni moraju pobrinuti o njihovoj budućnosti. Eto toliko o tom predivnom razdoblju kampanje, a sad idem brzo čitati novine kako bi saznala što je novoga, hoće li nam tko izgraditi ulicu, hoće li koji političar posaditi cvijeće, smršavjeti ili obojiti kosu, i gdje će se danas dijeliti bomboni.

Vesna Škare Ožbolt na službenom blogu priznala da nosi samostojeće čarape
VIDJETI političara u ležernom izdanju prava je rijetkost. No, da se i tome može svjedočiti pokazala je predsjednica DC-a Vesna Škare Ožbolt koja se na svom službenom blogu upustila u ležeran razgovor s ostalim blogerima, pa našla vremena i odgovoriti im na pokoje pitanje.
Osim političkih pitanja, Škare-Ožbolt dobila je i nekoliko provokativnih i šaljivih, na koje se nije libila odgovoriti. Na pitanje stanovitog korisnika koji se skriva pod nadimkom "Lion", a kojega je zanimalo nosi li predsjednica DC-a doista samostojeće čarape ili je to bio "marketinški trik" te predstavljaju li iste luksuz. Škare-Ožbolt nije odgovorila predstavljaju li iste luksuz, no zato je priznala da nosi samostojeće čarape. Predsjednica DC-a je, naime, nedavno u jednom listu na pitanje očekuje li nakon afere s (ne)prijavljivanjem face liftinga, još koju prijavu vezanu za njezinu imovinsku karticu, u šali odgovorila kako će od nje možda tražiti da prijavi samostojeće čarape.(index. hr)

DRŽAVA POMAŽE JADRANKA KOSOR OTVORILA DNEVNI BORAVAK
ZA STARIJE I NEMOĆNE OSOBE U KONAVLIMA
MARIJIN DVOR za stotinu ljudi
DEVET ZAPOSLENIH U "Marijinu domu" o Konavljanima poodmakle dobi skrbit će devet zaposlenika pod vodstvom časne sestre Slavice Vicić, a polovicu osoblja činit će posebno obučene gerontodomaćice
Potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor u ponedjeljak je u Cavtatu otvorila dnevni boravak za starije i nemoćne osobe "Marijin dom". Riječ je o četrnaestom dnevnom boravku na teritoriju RH, projektu vrijednom 1,2 milijuna kuna, koji je zajednička investicija Ministarstva obitelji, Dubrovačko-neretvanske županije i matične Općine Konavle, te časnih sestara pripadnica Družbe sestara kćeri milosrđa TRS sv. Franje kojima je "Marijin dom" za karitativne svrhe oporučno ostavila Marija Letunić-Burlović 1918. godine. (izvor : Slobodna Dalmacija utorak, 13.2.2007.

Zagreb, 19. siječnja - Predsjednica HNS-a Vesna Pusić posjetila je, u sklopu pretkampanje „od vrata do vrata”, građane u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka-Sjever.
Građani su ponovo pokazali interes za najširi spektar tema, od uređenja kvartovskog parka, do procesa priključenja Hrvatske Europskoj uniji. Pokazalo se još jednom i da građane mahom
tište isti problemi - rješavanje stambenog pitanja, nezaposlenost ili pak neadekvatno plaćen rad.
Kampanja Vesne Pusić „od vrata do vrata” potpuna je novost u Hrvatskoj što se tiče komunikacije s biračima, a interes građana i iznimno pozitivna iskustva pokazuju koliko je važan direktan kontakt s biračima. (osobne stranice Dr. Vesne Pusić)

- 12:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.